Pola jedne decenija,Lejla nije tu ... 5.godisnjica bez moje najdraze!
27.11. ću napuniti 20.godina,a i tog dana i noci bit cu opet najtuznija... Godine prolaze,njisu se jedna za drugom,sve vise uvidjam da nisam te noci izgubila samo sestru,izgubila sam mnogo vise... Mnogo,mnogo vise... Ona nije otisla iz mog zivota ... Nece i ne moze,dok god sam ziva vjerovatno ... Te noci nije ugasen jedan zivot,nije srusen samo jedan svijet,nije pala jedna zvijezda sa neba, nije prekinut jedan san.... Taj svijet ne mogu jos da izgradim,vjerovatno i nece nikad biti izgradjen... Tesko je pricati,nisam vise djevojcica,ili ipak jesam,mozda cu uvijek i ostati...U dusi... Djevojcica,koja joj se te noci nadala... Djevojcica,koja je bila vezana mnogo za svoju sestru,djevojcica kojoj je njena sestra bila uzor u svemu,djevojcica ,koja je imala sestru koja je pazila,mazila i o njoj se brinula,dijelile smo i dobro i zlo,posljednju mrvu svega sto je pred nama bilo.... Ide zivot,ali moj svijet je tu ostao... Cudno,ali jos joj se nadam ... Pet godina je proslo... Starija sam,pametnija,ucim o zivotu,ali lekciju koju mi je zivot donio tog 27.novembra nikad ne mogu da savladam,jednostavno je preteska, a mnogo ce lekcija doci ... Nijedna nece biti kao ova ... Jos se nisam oporavila... Svratim na ovaj blog,pisem,vratim se opet u onaj svijet, u glavi je isti film dogadjaja te noci,kao da se to meni nije desilo,sjecam se Lejle svoje,sebe-Emine,koja se dugo,dugo borila da ostane normalna,da ostane ovdje ..Ostala sam,zahvaljujuci vjeri,ljudima koji me vole,koji vole Lejlu,ljudima koji vole zivot... Cudno,ali svakog trenutka se sjecam,pet godina.... Snova,u kojima mi je dolazila... Lejla je svakog dana u mojim mislima,nalazi se u svakoj mojoj recenici,sjetim se uvijek neceg sto se njoj desavalo.... Lejla je u svakom mom snu,u svakoj mojoj suzi,u svakoj prici,u svakoj mojoj molitvi... Mnogo je stvari proslo,nije bila tu da docekamo srecu,ispratimo tugu... Nije bila tu,ali najteze mi je sto NECE NIKADA BITI, u svim trenucima i iznenadjenjima,koje zivot nosi ... O svojoj Lejli,dugo bih mogla pisati,mogla bi vristati kad se sjetim bez koga sam ostala,ne samo ja,nego i svijet,bila je borac za istinu i pravdu,jedna plemenita dusa,jedna pozitivna licnost,svjetlo u tami, njen zivot je mnogo obecavao ... Bila je jedna u nizu,onih koji bi svojom idejom mogli promjeniti svijet,uciniti ga boljim,njen je svijet bio svjetla tacka ... Danas sam sretna sto sam bila dio njega,sto sam bila osoba na cijem je ramena ta glavica znala zaspati,bila sam sretna sto su me ruke pune optimizma i radosti mogle da grle,bila sam sretna sto je mojim venama tekla ista krv osobe,koja je mislima o tuznim,nesretnim,bolesnim,obespravljenim,i koja se borila za njih... Nije srusen samo jedan san!! Neki,jos ne vide svoje svjetlo .... Tuzna sam danas,ali sta je jedan datum 27.11. u usporedbi sa ostalih 364 dana... Tuzna sam i tih dana,ali svoju tugu ostavljam sebi,a danas ,samo jedan dan,koji oznacava godinu vise, svoju tugu dijelim sa vama,a ujedno i sretna sam, danas opet ozivljavam jedan pozitivan lik,zbog toga sam sretna... Bila je dio mene ... Ponosna sam .. NIKAD TE,LEJLO,ZABORAVITI NECU ...
Dragi moji,dugo nisam pisala... Prošla je još jedna godišnjica Lejline smrti,a ja nisam pisala... Nisam jer sve više skupljam i trebam hrabrosti da se vratim u ovaj svijet,da pišem o njoj o svemu... Sve je isto ... Na godišnjicu okupili su se njeni najdraži,pričali smo,sjećali se kao da je ona bila tu: njene prijateljice,njen momak,rodbina... svi smo bili tu ... 4 godine je prošlo,ništa se nije promjenilo,stari film se mota po glavi,svaki trenutak tog kobnog dana,ista djevojčica u meni kojoj je oduzeta njena najdraža... Sve je isto,a vrijeme prolazi ... Dala bih sve da je tu sada kad se moji snovi ostvaruju,kada starim,kada bi bila najsretnija da je tu ... Eh,kad izgubiš osobu s kojom si bio svaki dan čitav život ,primoran si da opet stvaraš svijet svoj iznova.. ali ne možeš zaboraviti sve te trenutke kada je bila uz tebe,kada te podržavala,grlila te dok plačeš,smijala se kad si bila vesela... Sve mi se to dogodilo,ponekad želim da zaboravim da iza sebe imam jednu teškuu,jako tešku tragediju ... Ali svaki dan,svaki postupak pomislim "Eh,da je tu šta bi mi ona rekla na ovo ?"... Teško je... Gore je kako vrijeme prolazi,sjetim se nje u mojim godinama"Bože,kako smo slične... karakter,fizički izgled,narav... sve" Vjerovatno bi bila ponosna što njena Emina liči na nju,a meni je najdraže kad mi kažu da na nju ličim.... Niko sretniji od mene .... Moja Lejlo,sve je isto samo fališ ti... Svaki dan se to osjeti, tek vidim koliko ljubav može doseći duboko,,da smrti,godine i sve prepreke ne mogu te ni na trenutak izbrisati iz moje glave... Šta mi ostaje ? Da budem sretna i ponosna što sam te imala,što imam nekog na drugoj strani ko će da me dočeka,što sam imala podršku i oslonac,sve ove godine, a sad i svoj uzor,kako koračati i biti jak u svemu u ovoj neprekidnoj borbi-životu,jer uistinu bila si jaka osoba,nikad te nisu mogli slomiti nikakvi problemi,padovi,nisu te uspjesi mogli zavarati ni zaslijepiti... Bila si uvijek dobra osoba,čiste duše i srca -meni najdraža... I otišla si tako ... U sjaju najljepše mladosti i života ... Ni smrt,ni strahoba tvoje nesreće ,ni ona tužna slika u očima najmilijih tvojih onog jutra kada su te donijeli, nisu mogli tvoju ljepotu pokositi... Meni je ostalo da se sjećam,da te budim svakog jutra u svojoj glavi,u svom srcu... Jer dok živim ja,živjeće i moja Lejla ... 
Smrt NIKADA NIJE KRAJ! Jer njena sjena i dalje je na ovim zidovima,a njen lik u nasim umovima...Pomolimo se nocas za nju,za mladost i dobrotu,za njen utihnuli zivot,njenu ljepotu...Pomolimo se za oni koji su tu,sa nama,za one ciji stisak ruke ne mozemo osjetiti,ciji obraz vise ne mozemo poljubiti,pomolimo se za one u cijem zagrljaju smo se sigurno osjecali,a kojih vise nema...
...Proslo je tako mnogo,a ja jos prvim zrakama sunca Lejlu cekam...Gledam u taj kamen,koji nijem prica njenu pricu,ja je cujem,taj krik napustene mladosti,moj krik te noci...zapisan je u tom kamenu i onaj prizor spustanja u raku njenog,mladog neduznog tijela...oprastala sam se od sestre,tnjenog koraka,moga sna,moga svijeta gradjenog 15.godina...Prolazi vrijeme,ja sam ista,potpuno...godine me nisu promjenile...na neki nacin jos joj se nadam...Mozda je ugledam na svojoj maturskoj veceri,mozda je ugledam kada ostavrim svoje snove,negdje u pozadini kako me bodri osmijehom...Dugo je ne sanjam,njen svijet se tamo nastavio,sigurno je sretna...zna da su iza nje ostali ljudi koji je neizmjenro vole....nikad nece prestati...Fali mi da me zagrli,fali da mi osmijeh,dani,jutra i noci s njom,fali mi njen glas,njen lik,fale mi njene rijeci,vriska ili smijeh,sve ono sto je nju cinilo Lejlom,najdrazom osobom u mom zivotu...Starija sam i bicu jos mnogo,a cekacu je....jer znam da ne lezi tu,ispod kamena,znam da je sada oko mene,svuda...ona zna da je moja ljubav cini besmrtnom,i da je nikad nece izbrisati vrijeme ni zivot koji nastavlja...Ispustila sam je iz ruke te noci,prije nego ce poginuti-noc prije,sjecam se i kajem se zbot toga,sto je nisam sprijecila da ode...Jer nikad se vise nije vratila,nisam znala da je pratim u smrt,da je to zadnji prizor Lejle kako odlazi u svom fordu i mase...Mahala je tada,sjecam se jos...samo da sam mogla da to sprijecim ....ali sudbinaa....i svaki dan moram da kazem"sudbina"...i nastavljam,zbog nje....ona je znala da je njena sestra najvise voljela,i da je zbog nje bila spremna i soje srce dati..i sada bi..kada bi njeno mogla da vratim,da opet pocne da kuca...Sjecam se 4 godine unazad,bila je zima i poslije svake smjene na Radiju dolazila je kuci,umorna ali vesela sa nekim novim desavanjima koje smo svi jedva cekali da cujemo,ta jutarnja kafa i glasan smijeh budio me....Boze,vec je 4 godine proslo...a tako se cini daleko,jer mi fali....Nova godina je samo novi pocetak,opet ce biti isto,svaki mjesec ima onaj 27,svaki me opet vraca,a posebno onaj novembarski...isti je pocetak mog srusenog svijeta,kojeg dizem iznova...Pogledam kroz prozor i razmisljam koliko je vec pahulja palo na zemlju gdje pociva,koliko je kapljica kisa potopilo njen hladan kamen..i shvatim da nije vise nego sto je iz mojih ociju poteklo kisa! ali ne zelim da joj otezavam,znam da ne bi voljela da placem,znam njen stav i njenu hraborst,sangu na najljepsi zenski nacin...ne zeli da suzama odam slabost prema zivotu koji mi je odnio najdrazu...i ne zelim...Lejlo,znas da je svaki osmijeh zbog tebe i da svaki dna pomislim na tebe,da svaku noc zazelm da je sve ovo samo jedna nocna mora i zazelim da me ti jutrom probudis,zazelim da budem s tobom...nije bitno je li to zivot ili smrt....
Ta neprosanjana noc,taj 27.novembar...U kojem sam docekala najgoru depesu,depesu o smrti svoje sestre,na svoj rodjendan...Boze,vrijeme leti... i dok sam otkrivala carsaf ispod kojeg se oslikavala ljudska silueta,molila sam se da nije Lejla...tog jutra....sve se promjenilo,sivilo iznad mene i u mojoj dusi...Vidjela sam je,na nosilima zadnji put,plave oci i u njima vidjela sam nas,njen zivot kako odlazi,njeno lice,hladno...Vidjela sam je tada zadnji put,zadnji put zagrlila i poljubila,u meni tada je sve umiralo,izdavalaa me svaka trunka da nastavim dalje,da zivim...U sjecanju,vidim je jos,drzi me za ruku i zlim vjetrovima i burama neda ma,cuva me i dalje,njene njezne rukice poput svile drzale su me i njegovale,sve ove godine...Uistinu nisam bila sama ,ni trenutka,nisam bila nesretna,nije mi falila ni ljubav ni sreca... Bila je uz mene,kada sam plakala,kada sams e smijala,znala je moje male tajne,ucila me o svemu,bila je moja vodilja kroz ovaj put koji sam prelazila...Idem sad sama,bez nje,vec 3 GODINE....Boze,vrijeme leti ! Nisam zaboravila ni ovo jutro u kojem sam cula njen glasan smijeh koji me budio,ni nadimke koje mi je davala,nisam zaboravila njenu snagu da s ebori,njenu volju i njenu potproru...Nisam zaboravila ni onda kada je govorila kako me voli,kako uvijek i svugdje na nju mogu racunati...Nisam je zaboravila,ni trenutka,ni jutra,ni predvecerja,niti jedne noci,ni sekunde,ni u tugi,ni u sreci,ni u pobjedi,ni u porazu....Ja sam sve ove godine mislila na nju....U meni je zivjela,i zivjet ce....Sjetila bih se svakog zagrljaja,rijeci da me voli,svake utjehe...sjetila bih se svega! Zivjela je ona kroz mene,kroz moja sjecanja,kroz ovaj blog... Prije 3 godine,ja sma bila natuznija osoba na planeti,bila sam slomljena,moje srce i dusa bili su popt razbijenog stakla,moj svijet je pao,moji snovi potonuli...moja sestra je poginula,umrla,vise nije disala,nije zivjela.... 3 GODINE TUGE,PROPALIH SNOVA I POKUSAJA DA POMISLIM DA JE SVE NOCNA MORA...3 GODINE IZGUBLJENOG SVIJETA,3 GODINE NAJTEZE,NAJBOLNIJE,NAJNESRETNIJE...Sve sam to prosla,sama bez nje,dozivajuci u snovima,da dodje,da se vrati,da me probudi..3 godine bila sma bez sestre,a najbolnije je da cu biti jos,i da godine lete,svaka godina ima taj 27 NOVEMBAR kojeg cu svake godine morati iznova proci,vracajuci se u jednu prokletu godinu tuge i zla,godine mog gubitka(2006)...i ova je jedna takva,opet u mom umu prolazi 27...sve je isto,vidjam je zadnji put,na nosilima,svijet moj pada u vodu,iznova pokusavam da se dignem sa dna i vidim njenu nevidljivu ruku koja me pokusava da izbavi,koja kaze"Ne placi! Ja sam sretna ovamo ! Cekat cu te! " Cujem njen glas i danas,vrti se u meni slika,isti film...Tuzna sam i danas,kao i cijele godine,svih ovih dana i sati bez Lejle,koju vise ni jedna sreca,niti nesreca ne moze vrattit...Ista sam,ne mijenjam se,u dusi i dalje imam onih 15 godina,sve se vraca...Svako proljece,ljeto,hladni decembri a jos tezi novembri,svaki 27...opet dolazi...samo jedna mladost,jedna svjetlost,jedna dusa i jedno srce vise ne moze da ozivi...Proslo je sve,prezivjela sam,disem,ali i dalje sam poput uvele koprive,tuzna i sjetna,ali sretna jer sam imala dar od Boga,imala sam nesto sto se vise nigdje na sviejtu ne moze roditi...Danas koracam,idem kroz zivot,ni jaka ni slaba,idem i vidim je na kraju puta,nasmijanu i ceka me....Godine ce prolaziti,i ja u njima ici cu,prolaziti...U mom umu ce ona zivjeti i dalje,kada je budu zaboravili,kada nestane ovaj sjaj,ona ce zivjeti...i ko mi moze reci "mrtva je"? U meni ona zivi i zivjet ce...danas obiljezavam najtuzniji dan,a danas sam vec punoljetna...Danas imam godinu vise,danas sam starija i zrelija,a nikad nisam bila tuznija sto sma danas sama,bez Lejle...Bila je moj svijet,moja nada,moj san,bilan je vise od prijatelja i svega ostalog,bila je moja Leluska....Ma gdje god bila,znam da cujes moje rijeci,moje suze,moj bol ..Znaj da tvoja sestra te nikad nije pokopala,nikad i nece...Znaj da godine meni nista ne smanjuju bol,a ti bi mozda to i htjela,da ne placem i ne patim...ali fali mi sve sto me cinilo sretnom,Lejla...Lejlo moja,3 je godina bez tebe,vec 3,a bit ce ih mnogo...Cinilo se sve kao da je jucer,ali vise nista se ne moze vrattiti....Ma gdje god bila,uvijek znaj DA TE TVOJA SESTRA NAJVISE VOLJELA,I DA NIKADDD,NI U JENDOM TRENUTKU,SEKUNDI ZIVOTA NECES BITI SAMA,NI ZABORAVALJENA,ZIVJET CES U MENI,SA MNOM...U SVAKOM DANU,I NOCI,TUGI I SRECI ....NIKAD TE NECU ZABORAVITI!
Kao da sada sjedim i slusam njenu emisiju,cujem njen glas,kao da sad grlim njenu njeznu glavicu i vidim njen osmijeh...Sve je sada tako daleko,vec tri duge zime su prosle,tri teske zime i snjegovi su po zemlji toj padali...Mozda vise i ne ocekujem poziv ili budjenje iz sna...Boze,pa proslo je mnogo,vise nisam ona mala djevojcica,ne izgledam vise isto...Od toga dana kao da se izgubio sjaj za mene,sjaj srece ali nije ljubavi,jer je jos uvijek tako jako osjecam...Danas vec sve se mijenja,vrijeme ide,prolazi,ja nisam ona ista Emina,voljela bih da imam opet 15 godina i da je ono ljeto,kada sam zadnji put isla s svojom sestrom na more,htjela bih da se vratim,da pustim da zaspe na mom ramenu i da joj opet kosu milujem,da joj obraze njezne ljubim,da pjevamo zajedno...Dugo je nisam sanjala...Pitam se kako joj je tamo,kakav je sada njen novi svijet,da li joj nedostajem? Da li zna kako sada izgledam? Da sam ponosna kada mi kazu da licim na nju,da sam tada najsretnija kao sto bi bila danas da je ona tu....Da li zna da sam sada maturant,uskoro punoljetna i da vise nisam kao sto sam bila,da li zna da je volim najvise,da li zna ?! Uzimam u ruke njne album,gledam njene slike,njenu mladost i ljepotu,srecu,gledam kako je sve moguce: da tako lahko izgubis nesto tako vrijedno?! Pitam se i danas je li se sve to desilo il je ruzan san,a prisjeti me onda ova teska godina,jos jedna uskroro bez nje....OPET 27....Boze,zar se to sve meni desava??? Je li istina??? da mozes da izgubis svoje najvece prijatelje dok trepnes i da je sve samo zivot,tako kazu i da se zivjeti mora...a lici li ovo na zivot ili vise na nepravdu? Pitam se...ali Bozije je sve,i u to se ne treba mijesati,vec se moliti za njihove duse...Prolaze godine,ali moja dusaa se ne mijenja,povrijedjena je i takva ce ostati jer svaki dan kako sam starija mislit cu o njoj,moliti se za nju i sjecati se jedne osobe,ugasene mladosti i ljepote,buducnosti i srece...Kazu vrijeme ce izlijeceiti sve,izlijeceiti i lahkse ce s godinama bit....ali nije... "ova bol previse je stvarna,previse je toga sto vrijeme ne moze da izlijeci"...Uvijek cu biti za nju,moju Lejlu,kada mi u snove dodje,kada pozeli da se vrati,kada vrijeme odmakne i kada je ovaj svijet zaboravi--ali ja NECU...ja cu je i dalje voljeti,ja cu joj i dalje pruziti ljubav ovog svijeta,iako ne moze da dise,iako vise ne moze da me zagrli...
Nije umirala lezuci u postelji,oprastajuci se od zivota,znajuci da napusta ovaj svijet i da su njeni koferi za vjecnost vec spakovani,nije otisla sa posljednjom zeljom,porukom,sa posljednjim pozdravom...Kazu da dusa napusti tijelo 40.dana prije smrti,i da je svakim danom svjesna da ce otici,da na neki nacin ukazuje na to....Mota mi se film po glavi,sjedim placem,vec isplakane suze unaprijed teku,i vristati ne mogu,glasa nemam...Sjecam je se jos uvijek,lutam po ulicama ovog grada,da li je se sjecaju,da li je jos pamte ona meni dobro poznata lica koja su vjecno bila sa njom?! Njena generacija,njene prijateljice...u svakoj vidim svoju lejlu,pokrete,glas,vedrina,mladost...ali pogledam bolje,to nije moja lejla,to su samo osobe koje su probudile sjecanja o njoj opet! i svaki je put isto,svaki dan,i noc je puna nade koja opet mora da umre i da se radja iz pepela,kao feniks...Svaka djevojka,njena prijateljica svojom pricom,smijehom,vrati me k njoj i svaki put osjecaj je isti,kao da je ona tu,slusa,smije se i prica...ali opet kad se okrenem,iako ne bi zeljela,znam da nije tu! Nemam snage vise da tugu u snovima vidim,ne zelim da znam da nije tu,iako je navika postala prasinjava praznina izmedju zidova ove kuce,ovog malog mjesta....Usla sam u njenu sobu,sjedjela je majka s blagim osmijehom na licu,i rekla je kako je sanjala sinoc nasu Lejlu,kaze kako joj je u snu rekla da je sada sretna,da je pronasla sve sto je trazila,kako nece mnogo da dolazi,da otezava,kaze da je njen osmijeh sada potpun...od srca sam joj zeljela da joj Bog dragi sve najljepse da,ispuni sva njena ocekivanja i zelje na onome svijetu,da bude zadovoljan njome...Molila sma od srca,htjela sma da je vidjam,ali da joj otezevam suzama ne bi htjela,ne bi htjela ali ja ne mogu bez suza...ja ne mogu bez nje,tesko mi je,ne znam da zivim,vrisnula bih,ali ne mogu...ne mogu zbog nje,ne zelim je tuznu...Znam da ona poput leptira dodje k meni,bude tu,zadrzi se i ode opet u najljepse rajske dvore,znam da me nije napustila,ali da je sretna...."Opet bih nocas da te sanjam,opet bi da nocas dodjes,opet bi ja sve pponovo da se rodis,da pored mene zivis,ali da ne dozvolim da teod mene odvedu ...opet bih ja sve,ali kad zivot ode,kasno je..." 
21.mjeseca nije tu vec...Boze,a kao da je jucer lezala nepomicna,hladna...mrtva....Nisam ni shvatala da cu jednog dana pisati o njoj kako mi nedostaje...Nije tu,ne mogu je vratiti,ni mjeseci,ni suza koja je ledila sve ovo vrijeme,jer zapravo onaj 27.nije nikada otisao iz mene,niti je prosao,meni jos nije svanuo 28....Jos uvijek sam u toj zori gdje izlaza nemam,gdje znam da mi je sestra umrla,a ne vjerujem,cujem i vidim sve,tugu,strah,bol i nevjericu,patnju,vidim smrt na licu drage,mnogo drage osobe....Znate li kako je? Prasina je sada gdje je nekad trebao biti zivot,a zivot je stao gdje je njeno tijelo palo,znate li kako je na silu prizvati naviku da se uvuce mjesto Lejle,da legne na njen prasinjavi krevet,da udje u kucu nepozvana- navika da je nema,da je sve samo sjecanje,da stari okorjeni dnevnik nije ispisan do kraja,da je zadnja stranica ostala sa njenom krvlju...Gdje je sada,Zasto je nema,dodje li ikad? sve su to pitanja koja me svaku noc isprate u dubok san,pitanja i suze su moje pratilje do tebe....Ponekad odgovore na sva pitanja mozemo pronaci samo u sebi,sjecanjima ih potisnuti i shvatiti zasto su postavljena... pronsla sam odgovor,mi smo tu da ispunimo misiju,odradimo je kako treba,umremo,ali nikada ne shvatimo misiju andjela,zar ne?! sjacanja mi pomazu,vrate osmijeh,pomognu mi da shvatim da sma sretna,pocascena sto je bila tu...Opet nocas je 21.mjeseca bez nje,nije lahko kucati sve ove rijeci koje u meni naviru,podsjecaju...Znam da je njen zivot bio kratak,bio je tezak,ali sretan,jer je imala nas,svoju porodicu koji smo je podrzali,a prije svega voljeli...Bila je sretna i govorila bi:"Ja se uvijek vracam tamo gdje me najvise vole,gdje se osjecam najbolje!",a to je nama...Bili smo sretni sto smo je imali,a sad smo najtuzniji sto smo je izgubili,ali nasmijani jer je sve ovo nam ona dala,ova najljepsa sjecanja koja niko ne moze da izbrise! Svaki tracak ljetnog sunca,svaka pahulja koja bi s eusunjala svakog novembra podsjeti na nju,zasto nije tu,zasto ne dise,zbog cega je sad zemlja postala...od duivnog tijela jedne dobre djevojke da sve postane samo prah i pepeo! sudbina uvijek odluci da jedan trenutak cini sreca,a druga dva tuga...i nocas je sve tuzno,kao i svakoga 27.kojeg vam pisem isto,o svojoj sestri,o svojoj Lejli,jer je tuga uvijek ista....jer uvijek mi fali isto,ljubav moje sestre.... 
ruke su nam se razdvajale dok si polahko nestajala u daljini,pratilo te neko svjetlo,nikada takvo sto nisam vidjela ranije! Bila si nasmijana,stara moja sestra,ona Lejla koje se sjecam! Kao mala uvijek sam mislila da ljudi koji nas napuste imaju krila,kao iz bajki one djevojke andjeli...Ipak danas sam bar veca i znam da bajke ne postoje,ne postoje krila...Ti si ista,nisu te promjenile ni smrt,ni vrijeme koje je proteklo,nemas krila,nisi u oblaku kako bi drugi pricali,kako drugi zamisljaju umrle...Samo si ostala ista,mlada i lijepa,isti osmijeh i smijeh,imas i dalje svoje 24.godine,mada bi sada imala 26....ostalo je mlado lice,neizborano godinama! drzala sam te za ruku,gledala te,divila ti se! Mofgla bih se zakleti da to nije bio san,nego moj dtugi svijet,tamo gdje pripadam gdje sam sretna,gdje je Lejla jos tu! otvorila sam oci i shvatila da je jos jedan novi dan preda mnom,isti,pun sjecanja,novih bitki,ali ne kao onog 27.ili pak jeste...jer nikada se ne zna sta zivot nosi! Uvijek suprotno od onog cega se najvise nadamo,zar ne?! Mislila sam zivot je lagan,ici ce sve kao ko sam mastala,da budem do kraja zivota sa svojom sestrom...Ipak,otisla jeste,ali nije njen lik,kojim je moje jutro obiljezavala,nije otisao glasan smijeh iz moga uma,niti dani provedeni uz nju....Lejla,Lejla,zvala bih te kad placem da me zagrlis,kazes da je sve nocna mora,da je uredu,ponekad bih samo vratila vrijeme na jedan dan,jedan sat s tobom,pa idi,onda idi...Kasno je,kasno! Nije kasno da je se sjecam,da je zovem imenom...Kazu mi ljudi rana smrt najdraze je hiljade probodenih igala kroz srce,i kako vrijeme prolazi,dan za danom jedna po jedna igla nestaje,a kada dodje do zadnje,ta ostaje cijeli zivot da te boli...Tako je moja Lejlo,tako je i meni,znam da si me mnogo voljela,znam da si meni krenula one noci kad je sve u vodu palo,znam da ne smijem da otezavam ti,jer sada pripadas drugome svijetu,gdje je bolje,znam....ali jos uvijek ima igala koje bodu,koje izazivaju bol,jos uvijek....Znam,jednog ce dana prestati ta bol,ali tada.....tada ce nestati moga svijeta,moga svega,nestat ce sve...I tada cu opet kao nekada biti sa svojom Lejlom....i otici sa ovog svijeta..... 
Stajala je ona ,ledjima okrenuta,plave duge guste kose,visoka bas poput Lejle...Vratila me tamo gdje pripadam,godine kada je zivjela moja seka,moja Leluska! Cuh glasan smijeh,znala sam da nije ona ali bar pustim da vjerujem da jeste,da se vratila iz nekog svijeta opet meni,vratila se...Htjedoh da je zagrlim,htjedoh da je poljubim,da kazem da je trazim sve ove dane,mjesece,godine....I htjedoh joj reci da vise ne odlazi,da ne nestaje kada mi svice zora...Mislila sam da sanjam,zaklela bih se da je ona bila Lejla....Zavara me plava kosa,zavara me njen glasan smijeh,okrenula se i ugledala sam drugo lice,drugu djevojku... Nije bila moja Lejla,nije bilo najljepse lice kakvo je imala samo moja sestra! Zakleti bih se mogla da sam osjetila srecu opet poerd sebe...nakon dugo vremena provedenih u suzama...Zaklet bi se mogla da nije bila sjena nego lik,zaklet bih se mogla da sam gledala kosu svoje Lejle...Kome jos sada da kazem?! Kome da kazem da sam ostala,da se ne micem s mjesta gdje me napustila,to vrijeme nije za mene proslo..Reci cete vec su i godine prosle,reci cete da idem dalje i moram,i pokusaavam,ali cu cijeli zivot....Vracati se...Vracati se tamo gdje je Lejla,moja sestra,moja dika,moj ponos,moja sreca,moja tuga,moje suze.... svijet prolazi pored mene,vidim ljude,koracaju,idu u nove pobjede,poraze,krecu se,a ja stojim,gledam sve i vracam se...Tako je kada izgubis,NIKADA NE PREBOLIS,NE ZABORAVIS,NIKADA NE ODTUGUJES....ostala u mjestu onog dana 27....nisam se pomakla....Ne,vi to ne razumijete...Vama ce suze teci dok ovo citate i obrisat cete ih,krenuti dalje,sutra,ili dana dok prodje,necete se ni sjecati vise ove price,opet jutrom vam sunce pokloni osmijeh,jer pred vama je novi dan...a ja...ja sam ostala tu,svakog jutra,opet sam onog hladnog 28.novmebra prisutna,opet se sve desava..isto! Ja stojim tu,iako zivot tece,ja ne koracam,ne idem,ja ostajem jos sa svojom sestrom,a vi idite,ne brojite dane kao ja od 27,ne brojite suze kao ja....Vi idite,vi sretni budite,jer ja sam samo sretna kada sam uz nju,pa makar i dok je hladna, bjelim carsafom pokrivena,dok je gledam,jer jos je lijepa....Ja ostajem gdje je ona,tu pripadam...u njen svijet ja sada odoh...U svijet gdje joj vidim zlatne kose,gdje joj cujem smijeh,odoh tamo gdje je ona sretna....Ja ostajem tu,u sjecanju,a zivot neka ide,jer i ja moram ici,polagano,ali ipak jos sam tu,sa njom...ne napustam Lejlu,niti kad mogu! Vi idite,zivotne borbe vodite,gubite i pobjedjujtea ja...ja cu da ostanem...ja jos ostajem,jos se borim za onu staru novembarsku bitku...Idite,pustite da sama shvatim da sam...ZAUVIJEK IZGUBILA.... 
Ozivljavala sam jos uvijek u sebi onaj njen lik,lik plave djevojke...Ozivljavala sam svoju sestru,dozivala je u snu,te me je noci opet cula,opet dosla...Vratila se,u svakom se snu ona vrati,kaze mi:"Ja nikad i nisam mrtva bila,ja sam tu,opet sam tu...." Bila sma opet presretna,dok prve zrake oznacavale novu zoru,novo jutro,realnosti u kojom ostajem ispruzenim rukama prema njoj dok nestaju u daljini,zamice od svjetlosti...Ljeto je,ljeto bez nje,ovo je vec drugo,bit ce ih jos mnogo,jer zivot moj tek pocinje! Mnogi ce reci da nemam pravo da placem,da nemam prava da je vracam,ali mnogi nece znati,da sam prve svoje korake uuz nju koracala,prve rijeci uz nju sam izgovarala,prve igre me ona ucila,bila je moja sestra....I prvu me naucila sta znaci tuga,praznina,zal za njom,prazna soba bez glasa,smijanja koji odzvanja zidovima njene sobe,osamljene i prasivanje,na krevetu njena slika velika,vedro lice....i torba koja je uz nju bila kada je zauvijek napustala ovaj svijet sa kapljicama neduzno prolivene krvi, na zidu slike,a ja kao na njima da cujem pricu,pricu o njoj! Usutim se bar na sekund da cujem tu pricu,da cujem nju jos u sjecanjima svojim,okrenem se i vidim nju stoji kao nekad tu,plese,smijese se,odvanja sobom njen smijeh i vidim sebe pored nje,malu,onda mi se premotao film da to je bilo nekad kada sam joj dolazila da je gledam kako se sprema za izlazak...Drmnem se na sekund:"Emina,sve je to samo u tvojoj glavi!"...a onda njena soba je i dalje prazna! "Falis mi! Trebas mi sad...Ostani,ostani sa mnom! Ne idi!" govorim joj,mada je vec kasno....Zamaklo je vrijeme njene smrti za mjesece,godine,ali ja sam jos tu,u mjestu sam istom ostala,jos u glavi ona slika: moj vrisak ranih jutarnjih sati kada depesu donesose,u crvenoj pidzami sam bila,kada placljiv glas njenog momka govori da smo je zauvijek izgubili,da gleda nasu Lejlu na hladnom stolu jedne mrtvasnice! Kako shvatiti sve to....da neko ko je sinoc bio tu,jutros vec nije! Opet je ugledam,sjedi na krevetu,ceslja dugu gustu kosu,znam da se vracam opet u proslost,znam da cu se trznuti i vidjeti sve pusto i prasinjavo oko sebe,vidjecu prazninu smrt,prepustim se...pustim da me vodi jos to "vidjenje", da uzivam dok je gledam kako se ceslja,smijeska mi se ona Lejla,stara i moja... aaa kako je samo lijepaaa..... 
Dugo je nisam vidjela....Ni cak u snovima,pitam se...Zasto je nema,zasto mi opet ovu noc nije dosla,da bude tu kada se smijem,da brise moje suze koje opet teku....Kazem joj oprosti mi,ali znam da nocas ne cuje,nocas je nema....Ali nema je vise nikad,citav zivot je nece biti...Samo u snovima,zasto vjerujem u snove?! je li to moja nada,moja utjeha da je vidim...Nedostaje mi,strasno nedostaje njena kosa plava,njena rijec kada opet nocas placem! Da je cujem makar u podsvijesti,kako me doziva,kako mi govori da je tu...Napusta me polahko,znam da mora,jer je sudbina tako htjela,mozda vise ni u snovima je nece biti...."O,Boze Emina,pa tvoje sestre vise nema,nit ce je biti,umrla je,otisla...zasto se tjesis kada sve vec znas?! Znas da je na trenutrak vracala se u tvoje snove da se naviknes da je samo tako mozes vidjati?!",cula sam u podsvijesti,ali ne znam da vjerujem...Trazim izgovor da shvatim da je ovo samo glupost(zivot) koji prolazi i da se snazno moram boriti protiv gubitka iako sam vec mnogo ranjena i da svaka moja suza je ustvari krv ranjenika....Svaki put kada hocu da izdahnem,vidim je opet,vrati se da kaze da se borim i opet ne posustanem,krecem dalje iako nemam bolje,osim njenog vedrog lica,ali znam da je sada ona samo iluzija,od jednog lijepog zivota koji je poreed mene cvao,samo ILUZIJA....A zamislite koliki bijes i bol stvara nepravda osudjivanja njenog ubice na malo godina,nipodastavanje jednog mladog zivota koji se borio zza pravdu,borio za ovu drzabvu iza etera,i ako joj je ta "pravda" vratila?! Mislite li ...on ce sutra izaci,zivjet ce,imat ce svoju obitelj,svoj mir,a ja...moja obitelj,oni koji su je voljeli,treba da pate cijeli zivot,jer se ubijeno vraiti ne moze....I to je pravedno...Bozija ce pravda uvijek doci,ali sporo...Samo Bog zna koliko mi nedostaje,koliko mi fali i koliko joj zelim najbolje na drugom svijetu,kada na ovom njena je sreca otisla...Umrla ,one noci,mog rodjendana...Koliko me tuga uzela,koliko joj pripadam,samo Bog zna...Koliko ne mogu da se trznem od nje,i koliko ne mogu da joj se oduprem...Sjecam je samo sada,vec 19 mjseci,samo sjecanje i tako cijeli ziovt,u mojim najljepsim trenucima zivta je nece biti,a toliko sam htjela...Kada budem na vrhu,kada budem uspjesna,opet su je spominjati,samo je se sjecati...Postat cu odrasla zena,i nikada je necu zaboraviti,pokusat cu bit kao ona,andjeo,ali znam da je samo ona to bila...Ostat ce,obavila je svoju misiju na ovom svijetu i odlazzi,odlazi daleko odavde dok je vracam sjecanjima,ali ona se vratiti ne moze....O Boze,Gospode jedini,ima li za ovu tugu lijeka,ili je sjecanje samo lijek koji prolazi,olaksa malo da ti snagu i nestane....Svaki put,isto...uzaldu,Lejla se vrattit ne moze.... 
Pitali su me zasto mi gorke suze kvase lice?! Zasto toliko tuge u ovom zivotu....Rekla sam im da je nocas 19.mjeseci od kada nemam sestru pored sebe....Pitali su gdje je ona otisla?! Rekla sam im da su je odveli andjelii smrti na moj dan...Rekla sam im da je tuga neizljeciva bolest i da samo meni pripada,da opet nocas vratila sam se u onu noc u kojoj sam cula vrisak i vidjela je mrtvu....Sjecam se dobro tog jutra,mjesto poklona,nje,dobila sam bezivotno njezno tijelo.....Opet je ta slika u mojoj glavi,zasto jos pamtim svaki trenutak?! Hladnocu koje je to jutro donijelo,moju nevjericu,tragediju....Odmakli su dani od toga trenutka i danas je punih 19.mjeseci od njene smrti...a tako mi fali,tako mi nedostaje,tesko je reci,ali...Vise nemam pravo nadati se,a bila mi je sestra,i mnogo vise od toga....Moj oslonac,moja nada,moj zivot,moje srce,moja Lejla....Mislite li...Boli li ova noc,boli li sjecanje na nju,glas u meni jos ostao,boli li sto nocas svi su veseli,a ja sam opet tuzna?! Tuzna jer,vise je nema....Ali moje suze ne vrijede,jer vratiti je ne mogu,moja tuga pliva u vodi,moze samo da potone,ali drzi me jos malo snage,jer znam da ona to ne bi dozvolila,podsatkla bi me da se borim,da je tu,i da svaki teski korak ucinit ce laksim....Sigurno su nocas andjeli sa njom na ovaj svijet se vratili,jer svaki put je tu,znam....svaki put se vraca,vraca opet 27....Opet tog kobnog dana....Rekla bih joj da vise nista nije kao prije,da bez nje,moj svijet je drugi,da moji snovi su u dnu mora suza,da mi oprosti na mojoj tuzi,mome bolu....Nikada necu znati kako je sve to moralo da bude,kako je sudbina tog jutra meni tugu donijela na vrata....mjesto srece....I opet nocas,kao i svakog 27.poklonit cu joj najljepsa sjecanja,moje suze...i ovaj post.... 
Tog sam jutra stigla u njen mali grad,mjesto na kojem sam je nekada upoznala...Nadala sam se da cu je sresti,setaala ulicama njenoga grada....Tih dana sam dugo mislila o njoj,nisam znala gdje je,sta je s njom,jeli sretna tamo,pa sam odlucila otici tamo...Sjecala sam se njenog osmijeha,ociju plavih i njenih rijeci koju smo skupa kroz prijateljstvo djelile,skupa hodale,smijale se,ludile,kao i obicno mladost-ludost ... Htjela sam otici k njoj da je vidim,jer u posjeti sam njenoj maloj "kasabici" kako je ona to govorila...Kada sam pitala za nju,ljudi su u mene gledali,govorili kako su je znali i kako je bila dobrica,ali govorili su u proslosti,pa sam pitala gdje je ona i pokazali su mi u pregdradju jedno groblje....Poginula je,umrla ona Lejla,mlada i puna zivota,nisu je mogli spasiti one noci....Pa tog 27.sam isla sam iz toga pravca,sjecam se bio je zastoj na autocesti,vratila mi se slika kada su pokrivali bjelinom neku osobu,kazu neko je poginuo,nisam znala ko,samo sam vidjela krv i neku ruku,znala sam da je ugasen opet mladi zivot,ali bas njen...Plakala sam kao luda,ali kise su krile moje suze,ostala sam u soku,vise je nije bilo,nije bilo one Lejle,koju sam pamtila po najboljem,voljela je i zeljela joj najljepse zelje...Odlazim iz njenog grada,Bog zna kada cu opet i hocu li opet doci tu,ali bar cu je se sjecati i necu je "sahraniti" kada znam da nije umrla,jer njena mladost jos tece,njena dusa jos zivi,zivjece dugo jos,dok god ima mene i dok god znam da je Lejla nekad zivjela i bila mi prijatelj.... 
Te noci kada sam je vidjela,bio je to posljednji put,lezala je nepomicna...Ja sam plakala,sjecam se,ljubila njene mekane,hladne obraze,tepala joj najljepsim imenima,zvala je,dozivala iako sam u dubini znala da se iz tog sna ona nece probuditi...Jos uvijek se sjecam....i onaj njen miris kose,miris proljetnog cvijeca,pupoljaka ruze....Sjecala sam se svoga najsretnijeg dana...29.aprila 2006.godine...Toga dana je diplomirala,bila sam najsretnija,ponosna i u mojim je ocima sijala sreca....Ona je bila sretna,nasmijana kao i uvijek,planirala nove korake zivota,sanjala nove snove...sa mnom skupa...Amidja mi je javio da je diplomirala,i dosla sam kuci,buduci da nisam bila tu,grlila je,i to mi jeostalo duboko,grlila je mnogo,jako i u srcu sam osjetila kao da sam na vrhu,na vrhu stepenika srece....Nikada to ne bi mogla zaboraviti! Njen se san ispunio...a moj nikada nece,jer ona nece biti tu...da bude uz mene kada ja akoBogda budem diplomirala,znam da ce taj dan za mene biti jako tuzan,ne srecan jer nece biti tu,nece nista biti kao prije...Zivim za jedan dan,kada bih ja imala malu djevojcicu,dala bih joj ime Lejla,kao mom andjelu cuvaru,i zeljela bih da joj pricam,kako sam i ja imala nekada Lejlu,koju od mene odvedose andjeli smrti....Toliko bih zeljela da joj kazem da je sve u mom srcu kao nekad prije,da je ona dio moga zivota,iako nije tu,da je dio mojih snova iako ne zivi pored mene,iako je svoj mir nasla daleko od ovoga svijeta,od mene,na drugom svijetu...i znam da me ceka....Znam ne mogu vratiti vrijeme,niti dio snova potonulih za njom,ne mogu vratit i zalediti vrijeme da prezivi ili ne dozivi onu nesrecu,ali Boga molim,iako znam,ali nisam svjesna da vrati bar u mojim snovima onaj 29.april..... 
Kazu mi da obrisem suze...Krenem dalje...Samo je jos ostao u umu miris tvoga lijepog lica,onog cistog i hladnog...Zadnji put htjedoh da te zagrlim,poljubim a zatekla sam te na nosilima,bespomocnu da kaze bilo sta...Tog je jutra otisla,shvatala sam da je to posljednji put da je vidim,u galvi su mi se vracale slike mojih 15.godina provedenih s njom,zajedno za ruku prezivljavale smo strahove rata,kada sam bila tuzna bila je tu,kada sam bila sretna tu je bila da me zagrli... Kada sam stajala pored svoje mrtve sestre,u sebi sam borila bitke,teske bitke zivota i rastanka,u sebi sam morala da stvorim svijet bez nje,stvoju mladost,kasnije starost bez nje i sjecanja dok su mi suze brisale njeno lice...Ona tada nije znala koliku bol osjecam...Morala sam da nastavim dalje,sjecala sam se svega,neprosanjanih noci i potpore mojih prijatelja da idem dalje,da je zivot takav bio,a u tom trenutku nisam ni sumnjala kakav poraz je to ucinio mome zviotu...KAzu mi da idem dalje,da zaboravim,i da ce mu dugo trebat da prebolim...Mogu da kazu ali ne znaju kako je meni kada nocu sama u njenoj sobi sjedim,a ona kao da je tu,njen miris i njena slika,kako je meni kada je sanjam i kaze mi da se vratila da je tu,a onda ugledam kako svice shvatam da je san...Kako je meni reci da sam imala nekada sestru,uvijek ponosna bila na nju,i kazem nazalost vise je nema...Mozda za moje suze sada ne zna,mozda za moj porusen svijet nije svjesna,mozda ne zna za moju bol,i za moju zelju da je bar jednom jos vidim....Ali bar znam,da je znala koliko ju je njena sestra voljela...da nikada nije zalila za sve noci koju je bila tu za nju,znala je uvijek da je njena sestra branila,voljela i ponosila se njome uvijek....Znala je i to je u njoj mamilo samo srecu i onaj neprocjenljivi osmijeh koji mi je bio najdrazi.....Znala je,i sada zna da je njena sestra nikada niti moze,niti hoce preboljeti,pustiti u zaborav....Znala je uvijek da je nju njena Emina najvise voljela ! 
Stadoh...gdje je moja sestra izgubila zivot ! I jos...jos uvijek tragovi ulja njenog auta....ostali i poslije 16.mjeseci od kako je nema....Buka je,prolaze auta,a ona margina do koje je posljednji put lezala, od zivota i mladosti se oprastala,na margini svoga zivota....Stavih bijele ruze za njenu mladost,za njenu raodost,za mladi ugasen zivot....neka ostanu,da ne uvehnu,neka obiljeze mjesto gdje u mom zivotu pocinje tuga,gdje sreca zavrsava,gdje se nepravda radja.....Pogledah u nebo,pomislih je li ona sada tu,mozda pored mene,ili je njena dusa stalno tu,mozda se vraca tamo gdje je zivot zavrsio..."Tu gdje sam pao,zivot je stao!" Pomislim,Boze,jesu li s eone noci noci vidjele zvijezde,one noci kada je odlazila,jesu li je cekale,ili su cekala da njena dusa poveca njihov sjaj?!...jer tu,na mjestu gdje stojim,bio je njen kraj....To je mjesto dubina odredila,pustih suzu jer je to sve sto mogu u tom trenutku....Izadje djevojka i priupita me da li stavljam cvijece na mjesto gdje je Lejla Sirco poginula,rekla sam da jeste,a ona mi pokzala to tuzno mjesto,tu marginu...Marginu,koja je svjedok njene smrti...Htjedoh da vrisnem,da suzama potopim mjesto na kome stojim....Pogledah u majku,a u njenim ocima suze....Kako li sve to boli,pitam se kako izdrzim,ali ljudi me tjese da ima vecih tragedija,ali ti koji to nisu dozivjeli mogu mirno leci,sebi reci,da sutra je novi dan...ja to vise ne mogu...legnem svaki put,pomislim kako bi sve drugacije bilo da je Lejla docekala bar jos jedan dan?! Sudbina tako htjede,da moje snove sa sobbom povede,da Lejlu odvede,a mogu samo da joj poklonim suze i da Boga molim da joj najljepse mjesto da,da dan do Sudnjeg bude joj sve blize,i da cuva mene i da ceka me tamo gdje pociva....Pokusala sam...Pokusala da vjerujem u pravdu,da ce ona pomoci mi,kada ostanem u mraku,sama,bez ikoga...Ali pravde nema....bar sada tako vjerujem....Zar zivot toliko malo vrijedi? Imala sam nekada sestru,ponosno mogu da kazem...a sada nemam,zalosno mogu da kazem,spustim glavu i pocnu suze da brisu moje lice i dok ovo pisem....Imala sam nekada sestru,nestade bez traga,odvedose je u smrt od nas,crni andjeli...Imala sam sestru,a sada samo njenu sliku,i uspomene koje mi poklonila nesebicno...ponosna sam,jer sma imala sestru,i pobjednik je ostala i ako je vise nema....otisla je....jer Bogu bi draza,jer je bila poput sunca cista,bila je neiskvarena,dobrica,mladi andjeo,kojeg je nas Dragi Bog mnogo volio...Ponosno za Lejlu svoju kazem....Da li ce se ikada roditi na svijetu onakva osoba,imati onakve plave okice,u kojima se dusa ogledala,imati onakvu dusu?! Pitam se,ali molim Dragog Boga da je isto voli,ali da ne dopusti,da njen zivot onako utihne i nestane....Otisla si,ali iz srca nikada..... 
Danas punim 300.dana bloGGa,ali ujedno sam evo postigla i 8026.posjeta...sta reci osim HVALAAAA,veliko hvala! Razmisljala sam kako zapravo bloGG nekom malo,a koliko meni ovaj bloGG znaci...Imala sam mali incident da mi nesto nije moglo otvoriti blogg,ustavri bila je greska servera,ali pomislila sma da je blogg,izbrisan,i ta mi je noc bila jedna od teskih noci zivota,mnogo sam ulozila da bi to tako tek "palo u vodu"..Medjutim ima Dragog Boga,greska je do servera bila...to je bio samo primjer onoga koliko mi znaci ovaj bloGG...Na njemu placem,jadam se i govorim o svojoj najmilijoj,ponekad kad se osamim,citam svoje postove,sjecam se moje vrle sestre...U ovaj bloGG sam "udahnula" dusu i tu je jedini da me saslusa kada placem,tu je jedini da slusa kad o Lejli pricam,tu je jedini da uistinu sve sa mnom zajedno prezivljava,tuge,srece,boli i uspomene...A vi ste tu da svojim komentarima ublazite bol ili podrzite"moj poklon njoj"-ovaj bloGG samo komentarma...Mozda to izgleda malo,ali meni mnogo znaci,koliko god ali ipak ovaj bloGG mi je zapravo zelja i koja je dijelom ostavrena...a dijelom nije,jer ovaj bloGG postoji,tj.zato jer je smrt Lejle stvorila ovaj bloGG...Da Bogdo nije,ali sudbina igra igru a mi smo samo pijuni koji padaju i ostaju,a tesko onom ko ostaje...Danas je 300.dana otkako svaku pjesmu sa suzom poklanjam Lejli,a cilj svega ovoga je zapravo da ona zivi kroz sjecanja i uspomene,da se ne zaboravi, da se"dobar glas dalekoooo cuje",da ljudi upoznaju andjela koji je nekad zivio pod ovim nebom,da se zna koliko malo pravde zivi,odnosno postoji li ona uopce(osuda ubojice na 4.godine zatvora)??? Sve u svemu,Bog daje,Bog uzima,i sve se vraca,sve se placa,a zivim za dan kada ce PRAVDA BITI ZADOVOLJENA...Ipak,nadam se jos posjeta,mnogo komentara,a vama od srca kazem opet H V A L A ! 
Kreni,moras,zivot ide dalje ! Placi i obrisi suze,smiji se i sjecaj,jer to je sad sve sto je ostalo od Lejle...Samo sjecanje! Sjecanje da je bila tu,pored tebe,da si disao isti zrak,zeljeli iste zelje pod ovim plavetnilom,Osjecali ratni strah i cvrsto se drzali za ruke...Jer ona je bila tu ! Nocas barem na tren zaboravi da je potekla njena krv crvena kao ruza,na njenom grobu,zaboravi da je njen pokrivac zeleno busenje,Zaboravi,suze skrij,idi dalje....Umrla je,umrla,mozes li to nauciti?? Nauciti da bez nje zivis,da dises i da sam zelis i sam prezivljas zivot i zaboraviti onaj zivot pored nje,onaj zivot gdje si sigurna,voljela i gdje znas voljeti?! Mogla bih to nauciti ali istodobno zaboravila bih sve to,i disati i zivjeti,istoga treba umrla bih...Krenula za njom,mozda bih to i htjela,ali zivot sprema drugu igru,ali ni ona to ne bi zeljela...Znam,zeljela bih da uspijem i da je tu da me bodri kada svi ostave,da bodri da kada pobjedjujem,da je tu,samo da bude pored mene....Od tog trenutka kada je otisla,ostavila me je ona,sreca i mnogi snovi,jer te je noci srusen moj svijet,kojeg pokusavam da dignem s dna,da ponovo budem sretna,pa makar je nosila samo u srcu,ali...sve je bez Lejle uzalud,svaki san,svaki novi svijet u koji zakoracim,sve je samo nocna mora...Ponekad u noci kada idem,okrenem se iza sebe,jer...ta sjena koja me prati pomislim da je Lejla,pomislim,jer joj se jos uvijek nadam,jer jos uvijek ne vjerujem da nece pokucati na vrata....Sve je ovo uzalud,svaki san,svaka nada,svako novo jutro u kome me stvarnost podsjeti da sam sama i da nemam pravo da se nadam njoj....Svaki dan mi kaze da je nepravdeno smrt moje voljene placeno,svako jutro mi kaze da je smrt velikog zivota jedne Lejle u ocima bijednih osudjen na malo...i poslije kako vjerovati da pravda postoji? Ona je umrla,njena mlada krv potekla je niz tuznu ulicu,njena je dusa otisla s mjesta koje je i danas ostalo u sjevcanju,jer na tom mjestu posljednji put vidjela je zvijezdu,jer na tom mjestu zadnji put pogledala je nebo u koje je otisla....Zasto? Zasto nije ostala bar da je zadnji put zagrlim,da je poljubim,da docekamo moj rodjendan,jer sada svaka godina 27. je vise godina kako starim,isvaki put godina vise odkada je nema.....Tesko mi je reci,ali noci ove,otisla je i zadnja nada da ce moja sestra pokuacti na ova vrata,zadnja nada jos uvijek imam onu moju seku,onu moju Lejlu... 
Imala je i ona nekad zivot...disala je pod istim nebom kao i svi,zeljela je i ona srecu,sanjala snove,mastala o buducnosti...Kucalo je njeno srce kao nase sada,znala je zivjeti,znala je voljeti zivot... otisla je odavde...Morala je rano otici,zoru ne dozvati,mladost je ostavila iza sebe,krenula je u svjetlost,odreci se snova koje je sanjala,zelju za kojom je mastala,jer...nije imala vremena vise,sat je otkucao,a njen zivot stao ! I ta kobna noc...Da li je znala za smrt,da li je znala da napusta te noci zauvijek ovaj svijet,da je li znala to u posljednjim sekundama,u posljednjim izdisajima zivota? Je li htjela ostati ili makar reci:" zbogom,ne placite za mnom!" ? Te je noci more suza poteklo,u sjecanje se mnogim ta noc duboko urezala,te je noci Lejla postala legenda o dobrici,o dobroj vili na ovome svijetu boli i patnje ! Morala je odreci se mladosti,ali nije mogla od ljubavi koja ju je pratila kroz mladi zivot...Nije imala vremena vise,ostao joj je posljednji sekund dok andjeo smrti nije joj pruzio ruku i odveo je...Kunem se pamtit cu svaki sa njome sekund,tako mi vremena koje prolazi nece izbrisati heroinu moga zivota,niti njenu mladost,niti srecu,niti radost u njenim ocima do njene smrti...O dobri ljudi,ne zaboravljajte djela dobrih kojih vise nema,niti njihove likove....Pamtim jos jesenje novembarske kise,i suze one na mome licu i zadnji poklon njoj da dam...Znala je i ona mastati,zeljela je i ona dozivjeti jos puno,zeljela je i ona disati pod istim nebom i tragati za srecom,voljela je i ona zivot...Ali tog 27.ubili su njenu mladost,srusili njen svijet! Sudbina ce i dalje u smrt odvoditi mnoge,ali nikada mi nece biti jasno zasto najljepsa ptica ne uspijede zavrsiti svoj let.... 
U ponoc kad su pahulje bijele padale na moje lice,pozeljela sam zelju,zazmirila pred hladnim gradom koji je obukao bijelu haljinu....Nova je godina! Svi su nesto zazeljeli,da vole,budu voljeni,zivi,zdravi i da nastave docekivati nove,ispracati stare uz najdraze...Ja sam zazeljela nesto drugo! I dok su prve pahulje padale na moje lice,brisale su suze,a oci su sijale od svjetlosti vatrometa...Nisu bile ni sretnice,a ni one zalosnice...Samo sjecanja! Sjecala sam se godine prije nego ce Lejla zauvijek otici na drugi svijet,sjecala sam se kako me zvala da slavim s njom i kolektivom radija "Kalman",zvala me,molila roditelje da me puste,spremala da mi posudi najljepse odore koje je imala u svome odmaru,sve je to proteklo u mojoj glavi,i ona noc njene smrti i noc kada je bila godina od njenog odlaska...Nije bilo jednostavno skriti suze pred masom ljudi,opet je januar,opet pocetak godine,mozda bolje,a mozda gore...Jos jedna godina koja ce se brojati kao druga bez Lejle...Suznih ociju sam zvala svoje da im cestitam,da im bude bolja godina,ali boljelo je jer vise nisam mogla Lejli cestitati,vise je nije bilo...Nije jednostavno reci,a pogotovo ne osjetiti prve pahulje novog pocetka,svjetlost vatrometra,a u umu slike sjecanja! No,kada sam krenula obrisati suze s lica,na mojim rukama osjetila sam jedan cudan,specifican miris,koji je duboko urezan u sjecanja,miris njene kose i obraza kada je umrla,miris njenog lica,da li je bila tu,mozda se svila uz mene,mozda me grlila dok su vatrometi krasili nebo?! Pozeljela sam da mi bude sjenka,da me cuva i voli,mozda mnogo sam trazila ali je samo Bog znao za moju tugu i moje oci,koje su lile suze..."Molim te Boze,neka bude uz mene,neka joj sve najbolje bude",mislila sam u sebi,brinula o njoj iako je mrtva,iako vise nije sa mnom medju zivima...Tesko je voljeti nekoga,nauciti zivjeti s njim,a okrenuti se na sekud i izgubiti sve to,opet je najteze poceti iznova....Bit ce godina bez Lejle,iz mrtvih se niko vratio nije,bit ce opet isith novih godina,bit ce opet suza u mojim ocima,vrijeme ce dugo pokusavati da zalijeci ono sto je vec smrt donijela,Bit ce svega...a vama od srca zelim sve najbolje,a nada sve jedno: Da nikad ne izgubite dragu osobu,da se vama ne desi ono sto je meni 27....SRETNA NOVA GODINA! 
Nisam shvatala...Niz moje lice tekle su suze.U srce me je bola ta teska istina.Izgubila sam sestru,jos jednu bitku...Kada me u oci pogledas vidjeces jos uvijek njen lik duboko u meni ostao.Ne pitaj me zasto jos uvijek borim u sebi bitke,suze i sjecanja.Zato je one noci moj san pao u vodu,zasto mi kise liju niz lice?Lejlina smrt nije bila kraj svijeta,nije kraj mog zivota,ali jest kraj srece moje,snova i svih nada.Jos uvijek mi je u umu i jos uvijek se vracaju slike,zove me natrag u proslost.I uvijek ce zivjeti u meni,iako je vise nema.Zaboravljam one dane iza sebe,uspomene ostaju,pitajte me zasto suze kvase moje lice?! Jer...ne mogu preboljeti...Gledam taj mladi mali grob i ime na njemu...Ne okrivljujte me,ne tjerajte dalje da idem,idite vi,ja necu moci,ja se moram vracati natrag,tamo pripadam....Ja sam samo mnogo voljela svoju sestru,ne brisite suze moje,neka teku,neke rane duse zacijele ako mou...Pustite da zaboravim sve boli,sve rane moje,znajte sama sam....Pustite da suze zaborave slike moje mrtve sestre na nosilima...Gdje sada hodi Lejla? Sjecal me se ? Sa njom je moja ljubav,ime njeno je moja sreca ali je vise nema,recite joj ako je vidite tamo na drugom svijetu da je i moje srce sa njom umrlo,zasto ne pitajte me,ne hodite po mom bolu...Pustite da zaborvim na svoju tragediju...Zivjet cu,znat cu se smijeati kao i vi,samo nikad necete znate kako mi je velika praznina...Teska je sudibna moja...Danas je dest mjeseci kako je nisma videla,nisam cula,poljubila i zagrlila,10 je mjeseci od kako sma je vidjela mrtvu,kako sam je samo voljela....Deset mjeseci najtezih u mom zivotu,nikad gore godine....Bila mi je sve,a sad imam nista....Sada shvatam ! 
ZAMISLITE,ZIVOT MOJE SESTRE PREMA SUDU VRIJEDI 6 GODINA,NE MOGU VJEROVATI...MOJA LEJLA VRIJEDI VISE,ONA JE POPUT ANDJELA,ALI UOSTALOM SVAKI ZIVOT VRIJEEDI VISE,NI PSECI NE VRIJEDI TOLIKO...VRISTALA SAM KADA SAM VIDJELA SAMO TOLIKO GODINA.... ON JE IPAK UBOJICA I IPAK JE SVIMA PRIJETNJA...ON CE JEDNOG DAMNA OKUSITI MIRIS SLOBODE A MOJA LEJLA NIKAD VISE NECE ...OVO JE NEPRAVDA ! 
